Project Description

Sonja Petrović je jedna od najboljih mladih profesionalnih košarkašica sveta, član je četvorostrukog prvaka Evrope, Sparta&k Moskva i ekipe WNBA  lige Chicago sky.
Rođena 18. februara 1989. u Beogradu, kao drugo dete u braku Radoslava i Nevenke. Ima dve godine stariju sestru Milenu.
Sve vreme školovanja bila je odličan učenik „vukovac” i đak generacije, a sad je na trećoj godini studija na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu.
Košarku je počela da igra u sedmoj godini i to tako da je sa sestrom Milenom nagovorila tatu da im napravi klub i da im prvih pet godina bude trener.
Za reprezentaciju Srbije igrala je preko 100. utakmica, i osvojila desetak medalja, bila je proglašena za najbolju mladu igračicu Evrope 2007 godine.

• Koji srpski klub je bio i Vaš?
Košarku igram skoro 17 godina. Prvih šest godina sam igrala u KK Čukaričkom, posle toga sam prešla u ŽKK Crvenu Zvezdu i igrala sve do odlaska u inostranstvo. Ponosno kažem da je to moj klub, pa je moja sportska boja crveno – bela.

• Kakav status imate u Spartaku?
Sparta&k je i zvanično jedan od najboljih svetskih klubova. Sve je na najvišem nivou, ne samo u Premijer ligi Rusije već i na svetskom nivou. No ono što ga izdvaja od ostalih je da je to klub – familija. Meni je ovo peta sezona u klubu i mislim da je to najbolji dokaz da smo svi zadovoljni. Kad sam teško povređivala koleno, odlazila da igram u WNBA… imala sam njihovu podršku, a to se pamti zauvek.

• Šta je sa državnim timom?
U novogodišnjem broju Sportskog Žurnala izašao je tekst pod naslovom „Telo kaže bilo je dosta“. U periodu mog najvećeg rasta, oko šesnaeste godine, bila sam enormno opterećena. Usledile su brojne povrede što je prouzrokovalo da u 23. godini razmišljam o skorom završetku karijere.

• Kad ste i gde pošli iz Srbije?
Iako sam igrala za reprezentaciju, doprinela osvajanju medalja i falilo mi svega četiri meseca, KS Srbije mi je zabranio odlazak u inostranstvo pošto sam imala sedamnaest godina. Tada je FIBA, ceneći moje igre i rezultate, donela presedan i dozvolila da postanem prva devojčica koja je pre 18. godine postala profesionalni igrač i to UB Barcelone. Posle toga sam provela sezonu u Francuslokoj, gde sam sa Bourges-om  osvojila triplu krunu i to mi je najlepša godina u karijeri. Tada me je pozvao prvak Evrope, Sparta&k, i tu sam evo i danas. Prošlo leto sam zaigrala i u WNBA-u, za Chicago Sky.

• Koliko ste plaćeni?
U svakom ugovoru stoji da je iznos poslovna tajna. Zbog toga o sumama ne pričamo ni igračice između sebe, ma koliko dobre drugarice bile. Jedino mogu reći da su iznosi u Evropi veći nego u SAD, a ovde je sezona duplo duža  i manje naporna.
– Ili kažite uopšteno: koji je minimum, a koji maksimum zarada

• Šta ste sve dobili od sporta…
Košarka mi je omogućila mnogo toga: upoznala različite ljude, stekla veliki broj prijatelja, proputovala svet, naučila jezike… Ipak najveći doprinos je filozofiji života. Košarka je brza igra, bez ponavljanja, odluke se donose u trenutku, na malom prostoru, pravila su komplikovana, obuka igrača dugotrajna i zato smatram da veoma razvija inteligenciju. Što god na treningu teže vežbam na utakmici ću se teže predati. Što u životu predanije i napornije radim teže ću biti u gubitničkoj situaciji. Ugled, reputacija, uspeh zavisi mnogo od impresija koje ostavljamo na osobe u okruženju.

• … a šta izgubili?
Iskreno rečeno najviše sam izgubila – zdravlje. Iako u svetu profesionalnih sportista važim i dalje za mladog moje telo je svakog jutra kad ustanem se ne oseća tako. Tokom karijere sam nažalost imala isuviše povreda i to ne zbog genetike niti zbog moje krivice. Zbog svega toga budućnost me malo i plaši.
Pored toga, iako se trudimo da što više vremena provede sa mnom, veoma mi nedostaje moja porodica.

• Šta obeležava Vašu igru…
Tokom karijere sam radila sa 23 trenera i svaki od njih je potencirao moje dobre i korigovao loše osobine. svaki od njih doprineo je na neki način mom stilu igre. Ne volim lično da procenjujem svoju igru i kvalitet. Smatram da ako radim na sebi i napredujem i kada napor postaje bolan mogu uspeti.

• … a šta Vaš život?
Sama sam izabrala svoj životni put i zato nemam pravo na nezadovoljstvo. Najbolju odluku koju sam mogla doneti je da moj život upotpunjujem uspehom i lepotom.  A da bih uspela moram snažno verovati u nešto da bi to postalo stvarnost.

• Šta naučite iz pobeda…
Uvek sam bila u ekipama koje su imale veliki broj pobeda, ali pobeda nikad nije dosta jer uz njih idu i radost, zadovoljstvo, strast… zato svaka sledeća utakmica je najvažnija. Uz velike ekipe, a takođe i uz velike igrače idu i velike greške. Sve ovo se može preneti i na svakodnevnicu i život. Vera u nešto, u ovom slučaju povedu, je pola puta do cilja.

• … a šta iz poraza?
Neuspeh je samo jedna stepenica na putu ka uspehu i zato nakon trenutnog bola, tuge, žala… odmah treba da sledi rad, rad i rad. Takođe bez hrabrosti da se ide na pobedu, znajte da ste već izgubili.

• Čime podižete raspoloženje?
Ako sam neraspoložena zbog košarke tada uzmem da čitam knjigu o meni ili gledam snimke utakmica koje sam odigrala dobro. Ako sam nostalgična pričam sa familijom ili prijateljima. Još uvek ne osećam zasićenost košarkom, ali svakako da tome doprinosi i posvećenost fakultetu i spremanje ispita.

• Da li imate ljubav…
Posle povreda i dosta vremena provedenog po bolnicama, banjama, teretanama… napokon opet uživam u mojoj „prvoj“ ljubavi, košarci. Razume se tu su i porodica, simpatije… ali košarkaški stil života diktira i uslovljava sve.

• Šta Vam je važno kod muškarca?
Važno je mnogo toga: šarm, obrazovanje, sposobnost, stil . . . međutim za moj sportski život najvažniji su iskrenost i poverenje.

• Kad se osećate moćno?
Kada mi neko kaže da misli isto kao i ja ili bi odigrao kao što sam ja. Osećaj ispravne i kvalitetne odluke koja je još i priznata me čini sigurnijom. Mada čovek mora biti i obazriv, često imam običaj da kažem „Tamo gde dvoje misle isto, jedan ne misli uopšte“.

• Da li sreću jurite ili je izazivate?
Po meni najveća sreća je biti zadovoljan onim što jesi, ne onim što poseduješ. Često, pre nego što krenem da izazivam sreću, proverim, jer možda je već i imam.  Najsrećnija sam kada se osećam voljenom i ako smatram da sam to zaslužila. Takođe, veoma srećnom me čini i saznanje da sam uspela druge da usrećim.

• Šta kod Vas izaziva zadovoljstvo?
Zadovoljna sam kada ostvarim svoje želje, namere, ciljeve, naročito ako je to propraćeno velikim trudom i radom. Osećaj zadovoljstva mi je podjednako snažan bilo da se radi o ličnom, pojedinačnom dostignuću ili ekipnom, kolektivnom.

• Šta je smisao Vašeg života?
Kada ne bih imala ideale, veće od uživanja, zadovoljstva, novca… zaista bih bila na tužnom i žalosnom putu. Pokušavam da idem putem najboljih primera jer u to više verujem nego u savete ili reči koje nisu potkrepljene delima. Takođe, pokušavam da odredim koga cenim i ko mi je uzor, jer se nadam da će i na mene neko tako gledati.

• Za čim žalite?
Najviše žalim zbog toga što malo vremena provodim sa najužom familijom i što sam daleko od kuće pa sam propustila neke bitne momente.

• Koje emocije su najmoćnije?
Svaka emocija koja se teško kontroliše je moćna. Jedan od mojih najvećih problema je nedovoljno dobra kontrola emocija. Kada tome dodamo izuzetnu snagu tih emocija, eto pehova u igri. Pokušavam da govorim polako, a da mislim i igram brzo. To mi često ne uspeva  i izraz lica pa i govor tela štete mom košarkaškom liku. Srećom van terena to je sve pod boljom kontrolom.

• Šta planirate…
Da odradim važeće ugovore bez povreda i da završim fakultet što pre.
Želja mi je da jenog dana radim kao profesor i to u oblasti prirodnih nauka. U nekoj budućnosti aktuelno će biti i pitanje gde ću živeti kao i formiranje moje porodice.

• … a o čemu sanjate?
Možda nekada sanjarim ali u suštini ne sanjam. Moja košarka, moje studije, moj život, usavršavanje je kao da plivam uzvodno sa loptom u jednoj i knjigom u drugoj ruci, i  čim bih zastanala voda bi me odnela unazad. Zato nema zastajanja niti sanjanja, ne kaže se za džabe „kod igrača lenštine se samo snovi umnožavaju“.